Nakon tuluma, u neredu gdje je svaki tanjur upotrijebljen, a svaka čaša poluprazna ili polupuna, skoro pa poljubac. Možda poljubac. Njih dvoje dovoljno mamurni od tuluma i umorni od prošlosti koju nose. Toliko različiti, a opet slični u svojoj usamljenosti, jer usamljenost je jedino što ih spaja. Usamljenost koja paralizira u svojim strahovima, sjećanjima na loša iskustva i lijepe uspomene pretvara u crno bijeli nostalgični film koji se više nikada neće ponoviti. Postoji li u takvom stanju duboke uronjenosti u vlastitu samoću prostor za hrabro prepuštanje u neki novi odnos, novi početak? Je li nepristojno nadati se novoj ljubavi ili možda samo novom poljupcu?

Drama “Početak” u gotovo realnom vremenu voajerski nas uvlači u početak jednog odnosa, jednog prijateljstva, možda i ljubavi. Je li kasno da život (ponovno) počne?